Aleksandra Milunović Petrović

mr psiholog, telesni psihoterapeut, trener spiritualne tehnologije

Disanje kao pokretač životnog filma


Frojd je govorio da su snovi “carski put ka nesvesnom”. U telesnoj psihoterapiji koju primenjujem u radu sa ljudima, disanje i pokreti tela su carski put ka nesvesnom. Oni umeju da raplamsaju sukobe, ali i da budu ujedinitelji često zaraćenih strana – jezika uma i jezika tela.

Tokom posmatranja pokreta tela, odnosno onoga što čovek “radi” sa svojim telom dok diše, istovremno kreće da se odmotava životni film ove osobe. Pokreću se kadrovi čudesnog sveta, nečijeg emocionalnog života.

dandelion sunset
dandelion sunset

Uvek postoje i neki kriterijumi procene kadrova koji se smenjuju. Kada postoji dubok skladan telesni talas koji kreće iz dobine donjeg dela stomaka, pa sve do glave i prožima celo telo, ono govori: sve je u redu sa mnom; OK sam sa svojim emocijama, sa sobom i sa svetom u kome živim. Znam da se radujem životu, umem da letim na krilima zadovoljstva, mogu da živim sa tugom i da se “spustim” u dubine svoje duše i sklupčam se u bolu. Jezik tela i jezik uma su saglasni.

Ipak, to što se očekuje retko i biva na početku našeg psihoterapijskog putovanja. Umesto toga, kada gledam telo koje diše (što je nezaobilazan uvod svake priče), čovekove reči, jezik uma ili titlovi filma, često umeju da budu neadekvatan prevod “maternjeg” (biološkog) jezika tela.

Telo je obično ukočeno, jedva pokretno, ili se grči i trza u dramatičnoj borbi protiv osećanja i  ono govori: strah me je od života, sebe i sveta; bojim se da volim, da se prepustim, da budem srećan/na i zadovoljan/na. U tiraniji sam svoje neprihvaćene ljutnje, bola i straha u svakom danu svog života.

I tada počinje neverovatan zaplet: titlovi i jezik tela se ne poklapaju ili čak žestoko odudaraju. Onda se njegove ili njene reči “utišavaju” dok jezik tela sve glasnije “govori”.

Rasplet se dalje odvija kroz disanje: usvaja se jezik tela preko upoznavanja sa što više ličnih emocionalnih izraza (kroz iskustvo, doživljavanje “zabranjenih” suza, besa, straha, čežnje…); polako se sinhronizuju titlovi i jezik tela, sve do krajnjih granica verbalnih mogućnosti. Izvan toga postoji samo izražajni jezik tela, za koji nema adekvatnih titlova.  Um i telo su u snažnom međusobno prožimajućem zagrljaju. Kada reči nisu dovoljne, a ni bitne.

Zadovoljavajući kraj – slobodno disanje – koje je osnovna pulsacija tela, u kome je život prepoznat, priznat i cenjen.

Have any Question or Comment?

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.