Aleksandra Milunović Petrović

mr psiholog, telesni psihoterapeut, trener spiritualne tehnologije

Ljubavne (polaritetne) igrarije


Ljubav je važna tema u životu svakog čoveka. I svako je priziva ili odbacuje na sebi svojstven način. Učimo da volimo. Učimo i kako da ne volimo. Svako na svom ličnom životnom zadatku ili misiji igra svoju igru ljubavi.

Duhovne tradicije su odavnina imale učenje da se proces sticanja iskustava odvija tako što se Jedno razdvaja na delove. Stvarajući iz te celine nešto “poželjno” i “pozitivno”, nastaje istovremeno nešto “nepoželjno” i “negativno”. Tako nastaje polarizacija našeg iskustva, pa i onog ljubavnog. Činom podele iskustva, koje se uglavnom odvija na nesvesnom nivou, započinje igra sticanja iskustva. Ona traje sve dok postoje polariteti, naizgled sukobljene strane. Učimo. Bijemo životne bitke tako što budemo nasukani na jednu, pa na drugu obalu. Učimo. I najzad, kada ponovo sjedinimo, integrišemo (navodno) zaraćene strane, igra je gotova. Lekcija naučena. Nema više preslišavanja na tu temu.

Naravno, ljubav kao jedna od vrlo prožimajućih ljudskih tema može da se polarizuje ponovo, ali sada drugačije. Nova igra će biti na višem razvojnom nivou, sa novim temama, mukama, zadacima, usponima i padovima… Sve do nove integracije.

Ljubav može da bude polarizovana na brojne načine. Najčešće svi imamo neku svoju ličnu igru oko teme ljubavi.  Ona može da se menja kako ulazimo u nove razvojne faze tokom života.

Ljubavne suprotnosti mogu da budu različite i vrlo individualno doživljene: ljubav naspram besa, ljubav naspram bola, ljubav naspram odbacivanja, ljubav naspram moći, ljubav naspram straha… U nekim sistemima smatra se da nasuprot doživljaja ljubavi stoji polaritetni par bes, dok u drugima ističu da je glavni opozit ljubavi  – strah.

Ipak u kuhinjama naših duša ima mnogo pojedinačnih recepata kako se sve mogu kombinovati ovi sastojci.

Polaritetni odnosi sa uvaženom i svima voljenom temom ljubavi, podrazumevaju da za nekog doživljaj ljubavi predstavlja odustvo straha, ili besa, ili odbacivanja, ili bola. I obrnuto, prisustvo straha, besa, odbacivanja ili bola, za nekog znači odsustvo doživljaja ljubavi. Svako ima svog lično kreiranog, osmišljenog “neprijatelja” ljubavi.

U oba slučaja radi se o tome da nam je doživljaj ljubavi zarobljen i uslovljen. Kad otvorimo jedno oko, drugo se zatvara. I ma koliko doživeli jasno to svoje stanje, opet je to skučeno “vidno”, doživljajno polje. Bolje i preciznije se vidi sa oba oka. To je bar jasno.

U ljubavi smo “najljubavniji” kada smo slobodni.

Da bi smo bili slobodni, moramo prvo da naučimo da progledamo na oba oka istovremeno. Da doživimo komešanje ljubavi i njenog suprotstavljenog “partnera”, da doživimo njihovo sjedinjenje. Potrebno je da osvetlimo ljubavnu senku koju smo napravili tokom svog života.

Prihvatanje i doživljaj oba polaritetna para daje nam nov i puniji kvalitet života, kao i slobodu da izaberemo da osetimo bes, strah, tugu i odbačenost, koji nisu isključivi, već sa svešću da je tu negde i stalno lebdeća ljubav, koja sija i greje sve vreme dok smo u “neljubavnom” stanju.

Have any Question or Comment?

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.