
Ljudi sa kojima radim žele da prevaziđu aktuelan način na koji doživljavaju sebe i /ili svet oko sebe. Ili su previše stidljivi, uplašeni, neki su tužni, razočarani, stresirani, dezorijentisani ili zbunjeni…
Bilo da ste ljubitelji psihoterapijske literature, ili ste se već oprobali na “vrućoj” psihoterapijskoj stolici, sigurno vam je poznato, da menjati sebe nije lako. Ma koliko bi želeli da smo drugačiji, postoji deo nas koji se ovoj promeni snažno opire. Naše uloge, čak i sa “problematičnim ja”, su tako dobro uigrane, da bi i male promene unutar naše organizacije doživljavanja, dovele do pometnje u našim svetovima. Iako je stanje loše, bar je poznato!
Ovaj fenomen je uobičajena pojava. Prisutna je kod svakog čoveka u izvesnoj meri. I svaka želja za promenom isprepletena je, kod svakog na osoben način, sa željom za ne-promenom.
Pored ove neizbežne pojave otpora prema promeni, koja je sastavni deo rasta i u psihoterapijskim i raznim duhovnim praksama, postoji jedan vrlo specifičan otpor koji je prisutan u pristupima koji se podjednako bave i psihičkim i telesnim aspektima doživljanja sebe i sveta.
Zovem ga “pojačivač” otpora. Telo, odnosno senzacije i doživljaj tela su otpor plus na stazi promene.
Verujem da je osnovni razlog velika podvojenost između emocionalnog i racionalnog života modernog čoveka. Između tela i glave. Ogromna većina je odgajena da glavom “ide kroz život”. Na svesnom nivou skloni smo da isključimo prijemnike za mnoge informacije koje stižu iz tela. “Jedno sam ja, a moje telo je nešto drugo”. “Ja svoje telo držim pod kontrolom”. “Ja sam gospodar svog tela”.
Ono što kod ljudi bude prekretnica za drugačiji shvatanje “sebe i tela” obično su bolesti ili promene u radu telesnih organa. Za one koji se odvaže da dublje zavire u značenje svojih bolesti, vrlo brzo uvide da su dugo bili u zabludi “gospodarenja nad svojim telom”. Put za prevazilaženje ili ublažavanje problema često zahteva sveukupnu ličnu transformaciju: kako se odnosimo prema telu, rad na emocijama, “pospremanje” i u odnosima sa drugima. U suštini, kojim god putem da krenemo sa istinskom posvećenošću, dolazimo polako do sopstvene celovitosti, sjedinjavanja i zajedništva telesnog i umnog, emocionalnog i intelektualnog, glave i tela.
Na doživljaj razjedinjenosti, dolazi i stav o kontroli: glavu je lakše kontrolisati (spisak odbrambenih mehanizama je nepregledan), nego telo. Telo je nekotrolisano. “A onda me je nešto obuzelo”,ili “to je bilo nešto jače od mene”. Sve učestalije pojave anksioznih i paničnih napada kod ljudi poslednjih decenija, dobar je primer za telo koje je “van kontrole”.
Skoro da uvek, na početku terapijskog rada, klijent ima dodatnu anksioznost ili nelagodu, kada polako krećemo u istraživanje telesnog aspekta njegove ličnosti. Očigledno je da je većini ljudi nepoznanica da je telo veoma veliki resurs i prijatelj. Tek kada se ljudi ponovo povežu sa svojim telesnim blagom, polako počinju da se prisećaju, koliko puta su od njega dobijali dobronamerne poruke da je potrebno u njihovim životima nešto promeniti. I koliko puta su okretali glavu u stranu od njih, smatrajući da mislima, odlukama, možemo da izbrišemo iskonske znake, koje su zapravo mnogo mudrije nego što je to naša glava.
Jedna od aranžmana za početak sklapanja poznanstva i prijateljstva sa telom čini nekoliko jednostavnih koraka. Klijentima je prijatna i relaksirajuća vežba, takođe smanjuje početnu anksioznost u radu sa telom.
– Udobno sednite ili legnite na ravnu površinu sa blago savijenim kolenima; stopala dodiruju podlogu na kojoj sedite/ležite.
– Lagano i opušteno dišite.
– Tiha, relaksirajuća muzika u pozadini je uvek dobrodošla.
– Fokusirajte se na stopala; osetite svoja stopala što potpunije možete; krećete lagano prema listovima nogu, zatim prema butinama, karlici, stomaku, grudnom delu, rukama, vratu, glavi. Osetite svaki od ovih delova tela. Nemojte ih zamišljati kao slike iz literature, već osetite svoje delove tela. Posvetite svakom oko 1-3 minuta.
– Ako vas ometaju sopstvene misli, ne uznemiravajte se, samo ih primetite i nastavite dalje sa opuštanjem.
– Osećajući delove sopstvenog tela, otkrićete da su neki hladni, topli, da struje, da su previše stegnuti ili opušteni.
– Možete posvetiti posebnu pažnju delu tela gde osećate nelagodu, ili npr. hladnoću. Fokusirajte svest u taj deo tela i lagano dišite.
– Izgrađujte, što je moguće više, stav prihvatanja sebe, sa svim senzacijama koje telo šalje; bilo da su prijatne ili neprijatne. One su deo vas, i kroz njih se izražava stanje vaše duše.
– Razvijajte, prema vašem unutrašnjem planu, brigu za te delove tela. “Pošaljite” im negu i ljubav, sa disanjem; možete položiti ruke na njih, izmasirati.
– Lagano, osetite sada, celo svoje telo.
Naizgled jednostavna vežba telesne svesnosti, ako se posvećeno i često radi, ona doprinosi da zapravo izgrađujete utočište u svom telu. Pomaže da pomerate granice svoje svesnosti. Postajete osetljiviji za mudre signale i informacije koje telo šalje o vama i vašem životu.
Kao što sam već rekla, na početnim koracima ponovnog zbližavanja sa telom (jer razjedinjenost nije naše izvorno stanje), postaje jasno da je telo naš veliki prijatelj i izuzetno snažna podrška u mnogim unutrašnjim borbama na puta ostvarenja promene. Kako prijateljstvo tela i uma postaje prožimajuće i neraskidivo, stičemo zlata vredne uvide u to ko zapravo jesmo, šta je to što ne možemo, i šta je to što možemo postići u svom životu. Samo je nebo granica našeg razvoja! A ono je upravo na onom mestu gde ga svako od nas vidi.