Svi imamo svoje male jubileje. Meni se upravo navršava 5 godina života na selu. Za ovo vreme, mnoge stvari su se promenile. U meni i oko mene. Nije ni tišina, koja se obično vezuje za život u mirnom okruženju, više ista. Sada je pitomija i mirnija.
U današnje vreme mir i tišina nisu jednostavna iskustva, iako bi većina rekla da je to nešto što priželjkuje. Tako i tihovanje, meditacija i različite prakse disanja, gde god da živite, umesto da opuste, mogu da budu dosadne, a ponekad uznemirujuće.
Čega svega ima izvan pauze, izvan mira i tišine?
Obično se žuri nekuda, sa podešenim rasporedom i podsetnicima. Ljudi sve manje, stvarno, gledaju jedni druge. Pritiskaju se komande na daljinskom, skroluje se (novi „prst sudbine“ koji usmerava pažnju, emocije, misli i verovanja o svetu tamo negde). Prate se događaji. Potrebno je još više informacija i još više senzacija. Prankovanje: od naivnih malih podvala do ozbiljnih sistemskih lavirinata u kojima se drugima podsmevamo dok i sami pokušavamo da nađemo izlaz. Glave su pune tuđih života i drama, dok sopstveni osećaji ostaju neprimećeni.
U turbulentnom vremenu kada se pažnja meri skoro sekundama, tišina postaje neprijatnost i subverzija. Ne nudi senzaciju. Ne nudi spektakl. Kao ni dovoljno dobru distrakciju od svog tela i svoje duše.
Kada se tišina prišunja…
Tišina nije samo odsustvo buke i nije prazna. Obično je puna tela koji se zapita da li sme da se opusti jer je predugo bilo u kontrakciji. Tu su i misli za koje bi bilo bolje da nisu preglasne ili razotkrivene – jer misli koje su se vrtele oko spoljnjeg sveta odjednom nemaju gde da pobegnu. Tu su osećanja koja naviru – jer nema više pokreta, scena, buke i distrakcije – tu su sa tobom i čekaju da budu viđena, prepoznata i priznata.
Jasno je da mir i tišina nisu samo opoziti nemiru i galami, već polako postaju refleksija i naše ogledalo. I upravo smo mi ti koji u tišini odzvanjamo.
Naša senka se jasnije vidi…
Kada se zakorači u tišinu osoba može da se susretne sa potisnutim sadržajima, sa onim za šta je smatrala da je zaboravljeno. Otklonjeno van dometa. Ipak, telo ima svoje načine da podseti na suzbijenu ljutnju, stid, tugu. Mišići koji pokušavaju da se opuste „ispuštaju“ svoje priče.
Nečije telo neće prepoznati mir kao bezbedno, sigurno mesto. Možda je osoba dugo živela u stanju pripravnosti ili režimu „bori se ili beži“ te će ovu pauzu tumačiti kao nesigurnost, čak i opasnost. Možda će nečije srce da kuca brže dok sedi bez prevelikih stimulacija. Tišina može da bude pretnja opuštanju, jer telo ne zna kako da funkcioniše bez kontrole.
Neko će osetiti krivicu jer nije od koristi, jer ne doprinosi. Lenj je i beskoristan. Tišina je luksuz koji ne sme sebi da dopusti.
Nebrojene su verzije buke u tišini u kojoj odzvanja svako od nas. Naš početni „prazan hod“ ispunjujemo mi, sa onim čega jesmo i čega nismo svesni.
Pripitomljavanje tišine…
U tišini, uglavnom, nema mnogo spoljašnjih senzacija, dok se u našem unutrašnjem prostoru dešava mnogo toga. U tom snažnom procesu ne izbegavamo svoju senku, već posmatramo, prihvatamo i upoznajemo skrivene delove sebe. Polako padaju štitovi i odbrane. Nekada naviru osećanja koja traže da budu otpuštena. Nekada uhvatiš misli koje se roje i pitaš se: Odakle mi sve te ideje?
Pripitomljavanje tišine je poput procesa pripitomljavanja lisice u Malom princu. Zahteva unutrašnju želju za prijateljstvom, kao i strpljenje da sedimo pored sebe kao pored lisice—stalno, malo po malo, dok ne postanemo (dovoljno) bliski.
Kada pripitomimo tišinu, više nije važno gde živimo—da li nas okružuje šuma ili zgrada. Jer tada imamo sebe. Tišina i mir postaju najmoćniji izvori kreacije. U tom prostoru biramo kako ćemo živeti. Ne po navici. Ne automatski. Već svesno, prisutno, u prijateljstvu sa sobom.